Iako možda nije značajno sudjelovala u globalnim emisijama stakleničkih plinova, Hrvatska će bez ulaganja u razvoj na temelju eko-održivosti biti žrtva klimatskih promjena, komentira Mirjana Matešić izjavu Zorana Milanovića da je licemjerno kad zemlje koje su se razvile zagađivanjem od nerazvijenih traže da smanje emisije.
Sastanak Svjetskog gospodarskog foruma u Davosu bio je 50. okupljanje najmoćnijih svjetskih vođa poslovnog sektora i politike. I prije no što je Samit počeo bilo je očito da će glavna tema biti utjecaj ekonomije na okoliš i prirodu te nužnost da se ekonomski razvoj uskladi s rastućom prijetnjom klimatskih promjena. Važnost temama okoliša u Davosu već više godina daje Global Risk Report izvještaj o najvećim globalnim rizicima s obzirom na izglednost i ozbiljnost utjecaja, kako ih vide vodeći poslovni lideri. Izvještaj izrađuju Marsh & McLennan i Zurich Insurance Group, a vrlo je važan kreatorima javnih politika.
Koliko su teme iz okoliša preuzele primat i kako je njihova uloga rasla, kako iz perspektive izglednosti tako i važnosti utjecaja, pokazuje Slika 1. Rizici su izašli iz ekonomske sfere i prebacili se u područje okoliša, tehnologije i društvenih pitanja. Ove su godine u prvih pet rizika prema izglednosti da će se dogoditi isključivo teme iz okoliša i to: ekstremni vremenski događaji, neuspjeh klimatskih politika, prirodne katastrofe, gubitak biološke raznolikosti i okolišne katastrofe uzrokovane ljudskim faktorom (Slika 2).
Kada govorimo o ozbiljnosti utjecaja ovih rizika, i dalje su u prvih pet rizika tri teme okoliša kako pokazuje Slika 3.
Svijet dakle treba novu razvojnu paradigmu koja će odgovoriti na međupovezanost društveno-ekonomskih s pitanjem klimatskih promjena; to znači da poslovni sektor mora redefinirati svoj sustav vrednovanja kako bi u procjene uključio i vrijednost prirode o kojoj ovisi.
Pitanje klimatskih promjena i biološke raznolikosti te oskudnosti resursa posljednjih godina postaje neizbježnom temom ekonomskih rasprava. Suprotno mišljenju da je pokret iza Grete Thunberg stvorio ovaj efekt, radi se o procesu na koji je utjecala kombinacija zabrinjavajućih znanstvenih izvještaja objavljenih pod okriljem UN-a (kao što su izvještaji IPCC-a i drugi), koji šalju jednoznačne alarmantne poruke o hitnosti promjena, te strateških dokumenata kao što je UN-ov Program 2030 i njegovih 17 Ciljeva održivog razvoja i čitav niz strategija UN-a koje su barem u Europi dobile novi vjetar u leđa nedavno objavljenom strategijom European Green Deal Europske komisije.
Osnivač WEF-a i domaćin skupa profesor Klaus Schwab, pred početak Foruma, objavio je novi Manifest Davosa, set načela koji sam po sebi ukazuje na teme koje će obilježiti ovogodišnji sastanak. Prvotni je Manifest u Davosu potpisan daleke 1973. godine. Možemo biti kritični pa utvrditi da se oba manifesta svode na deklarativne izjave koje su maksimalno politički korektne i imaju za cilj ponuditi javnosti čisto lice i namjere kapitalizma, no s nekadašnjeg fokusa na dioničare, stvaranje profita, investitore, zaposlenike pa na kraju i društvo, fokus se pomiče na stvaranje vrijednosti za dionike, ne samo dioničare i ne samo kupce. Manifest govori o borbi protiv korupcije, o podršci razvoju zajednica u kojima korporacije posluju, brizi o zaposlenicima. Učinak kompanije ne mjeri se više samo povratom ulaganja već i utjecajem na okoliš, te ostvarenjem pozitivnih utjecaja na društvo kao i dobrim upravljačkim praksama. Zanimljiva je napomena kako bi se izvršni menadžment trebao nagrađivati prema rezultatima postignutim u svim ovim područjima.
Svatko tko se posljednjih desetak godina bavio temom društveno odgovornog poslovanja, može s lakoćom zaključiti da se ovdje recikliraju davne teze koje definiraju društvenu odgovornost kompanija. Kako u Strategiji DOP-a Europske unije, Smjernicama Globalne inicijative za izvještavanje, još verzije iz 2006. i mnogim drugim dokumentima, ove su odgovornosti pa i način njihove integracije u modele poslovnog upravljanja davno definirani. Je li činjenica da je konačno ova terminologija ušla i u diskurs Davosa napredak, ili se radi o samo još jednoj deklaraciji bez stvarnog učinka na promjenu ponašanja, tek treba vidjeti. Ipak govorimo o samitu koji pršti luksuzom dok se istovremeno diči Politikom i Strategijom održivosti.
Edelmanov izvještaj o barometru povjerenja (Edelman Trust Barometer) također predstavljen u Davosu, ukazuje da je povjerenje u institucije i dalje vrlo nisko, a vođeno je strahom za radna mjesta i strahom od sve veće nejednakosti. Pedeset šest posto sudionika istraživanja smatra da kapitalizam kako danas funkcionira donosi svijetu više štete nego koristi. Čini se da i javnost diljem svijeta misli da je došlo vrijeme promjena.
Iako je pomalo smiješno kako se sada pojavljuju razni stručnjaci za pitanja održivog razvoja i klimatskih promjena te nude svoja razmišljanja, komentare i rješenja koja su već davno opisana, ipak, iz svega se može zaključiti da je na globalnom planu čaša puna i samo je pitanje trenutka kad će se preliti. Promjene zagovaraju i svjetski autoriteti kao što su Angela Merkel, njemačka kancelarka te glavni tajnik UN-a, Antonio Guterres. Da je došlo vrijeme za promjene osjetio je i britanski princ Charles, koji je u Davos došao sa svojim prijedlogom da se kreira „poslovne modele, analize, odluke i akcije temeljene na održivosti“.
Svjetski ekonomski forum nije mjesto gdje će se promjene dogoditi, ali zasigurno jeste mjesto na kojem će se zacrtati trendovi. Prave promjene se događaju na operativnoj razini, a nju kreiraju oni koji smišljaju javne politike i poslovne strategije. U Hrvatskoj je za to odgovorna Vlada koja do sada nije učinila ništa značajno ni pokazala da razumije rizike povezane s klimatskim promjenama te kako se možemo i trebamo protiv toga boriti. Očekivano, ni poslovni sektor nije na zadovoljavajući način odgovorio na ove izazove.
Upravo zato stručna javnost u Hrvatskoj s velikim interesom prati novog predsjednika Republike, Zorana Milanovića i način kako će se on odrediti prema ovim temama. Izjava koju je izrekao u svom prvom većem intervjuu nakon izbora, ne budi optimizam. Stajalište da je naša uloga u promjeni klime neznatna jer smo premali ili da je licemjerno da veliki koji su se razvili emitiranjem stakleničkih plinova sada traže od drugih da smanjuju emisije, nisu dobro promišljene. Kao kontraargumenti ovim izjavama: Hrvatska, ako se uspoređuje sa svjetskim prosjekom spada u 10% najrazvijenijih, te je i naša uloga u emisijama, gledano po stanovniku, značajna i veća od dozvoljene.
No bez obzira na odgovornost za dosadašnje emisije, društvo i gospodarstvo i u Hrvatskoj ima šanse samo ako se temelje na niskougljičnom razvoju i resursnoj učinkovitosti koja se naziva zelenim razvojem, kružnim gospodarstvom ili korporativnom održivošću, a što se sve može svrstati pod nazivnik održivog razvoja. Bez ulaganja u razvoj na eko-inovacijama, Hrvatska nema šanse konkurirati razvijenim zemljama te potpisuje da će iako možda nije značajno sudjelovala u globalnim emisijama, ipak biti žrtva klimatskih promjena. Ne radi se o tome tko je kriv već tko će se brže prilagoditi novim uvjetima.
Kao relativno mala zemlja, niske gustoće stanovništva, a bogata resursima, Hrvatska ima prostora za uspostavu modela održivog razvoja. Pametnim ulaganjima i pametnim sustavom poticaja, mogli bismo postići visok stupanj održivosti te proizvesti svoju hranu, zadovoljiti većinu potreba za energijom te ostvariti održivu proizvodnju i potrošnju. Umjesto članice EU koja je po većini pokazatelja održivosti pri dnu, mogli bismo postati primjer kako biti održiv te postati zemlja u koju se mladi iz Europe useljavaju. Postizanje održivog razvoja između ostalog je i odlična demografska mjera. No još čekamo da to prepoznaju donosioci odluka, stoga se možemo samo nadati da prate poruke iz Davosa.
Autor: Ideje.hr / Mirjana Matešić