Izvor: tportal
Mirjana Matešić na čelu je Hrvatskog poslovnog savjeta za održivi razvoj (HRPSOR) i jedna od kreatora projekta Hrvatskog indeksa održivosti – HRIO, nagrade za korporativnu održivost poduzeća u Hrvatskoj koja će se dodijeliti ovoga studenog. Autorica je i dviju knjiga kao i radova iz područja održivog razvoja te društveno odgovornos poslovanja. Doktorirala je 2010. na sociologiji održivog razvoja na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a članica je i Državnog savjeta za održivi razvoj i zaštitu okoliša.
Je li tema održivosti i dalje ‘armagedon’ u Hrvatskoj?
Ne bih rekla da je armagedon u smislu razumijevanja, no svakako još uvijek predstavlja veliki izazov u smislu primjene. Ako govorimo o velikim kompanijama i drugim obveznicima regulative koja uređuje zahtjeve upravljanja utjecajima u području održivosti, proces učenja je u tijeku, odnosno ove se kompanije upoznaju s obvezama i kako će one utjecati na njihovo poslovanje i način ponašanja. No, ako govorimo o velikoj većini kompanija u Hrvatskoj koje su uglavnom male ili srednje, većina nema nikakvu predodžbu što znači održivo poslovati i koje mjere je potrebno poduzimati kako bi se radilo na jačanju održivosti poslovanja.
Na žalost, budući da se klimatske promjene u Hrvatskoj počinju manifestirati na vidljiv način, to će vjerojatno ubrzati osvještavanje velikog broja građana i kompanija o tome da zaista treba mijenjati način ponašanja i poslovanja.
Rekli ste kako ‘poduzeća ne mogu biti održiva, ako im nedostaje fundamentalni element upravljanja i donošenja održivih poslovnih odluka’. Koje bi bile ključne?
Ne radi se tu o odlukama već o načinu njihova donošenja, točnije o procesima upravljanja koji moraju biti uspostavljeni u organizaciji. To bi značilo da su u kompaniji uvedeni procesi procjene utjecaja na okoliš i ljude s naglaskom na negativne utjecaje, da postoji ocjena ovih utjecaja iz perspektive njihove značajnosti te da se ove informacije koriste prilikom donošenja poslovnih odluka. Tada se poslovno odlučivanje temelji na razumijevanju posljedica na područja održivosti i donose se one odluke koje smanjuju utjecaj poduzeća na održivost. Kada su takvi sustavi upravljanja uvedeni tada svaka odluka može biti održiva ako je donesena s ciljem da smanjuje negativne utjecaje na održivost.
No, da bi se moglo odlučivati na ovaj način, kompanija mora provesti vrlo kompleksne procese dubinske procjene svojih utjecaja, od kojih su često oni najvažniji i najznačajniji skriveni negdje duboko u dobavljačkim lancima. Razumijevanje tih utjecaja je ključno za uspješno upravljanje korporativnom održivošću.
Koji su nedostaci aktivnosti javnih poduzeća u održivosti?
One nedostaju. Naime, javna poduzeća daleko su najslabije ekipirana te su najkasnije započela procese pripreme za uvođenje upravljanja utjecajima na održivost, a velik dio njih još nije niti započeo. Čini se da u ovim poduzećima ne postoje kvalitetni procesi upravljanja niti praćenja i razumijevanja regulative za održivost koja je u nastajanju te također nema dovoljno educiranog kadra koji bi na pravi način započeo procese pripreme.
U naprednim europskim državama javna poduzeća predvodnici su održivog i odgovornog poslovanja jer je vlasniku, a to je država ili lokalna zajednica, stalo da kompanija uz obavljanje svoje primarne funkcije daje doprinos napretku zajednice te zaštiti okoliša.
U Hrvatskoj su predvodnici u uvođenju održivosti u poslovanju strane kompanije koje svoju praksu prenose iz središnjica gdje je ona zaživjela ranije te je implementacija poodmakla.
A, privatnih?
Privatna poduzeća tu stoje bolje, posebice, kako sam rekla, ona u stranom vlasništvu, iako ima izvrsnih primjera kompanija u hrvatskom vlasništvu. Ono što nedostaje kod privatnih kompanija jest ambicioznija implementacija mjera.
O čemu se radi?
Procesi koje smo do sada opisali i koje propisuje nova regulativa EU sastoje se od dubinske analize vlastitih utjecaja duž lanca vrijednosti te definiranja onih značajnih. No to je samo prvi korak u priči. Ovako dobivene informacije svakako pomažu kompaniji da donosi mjere i odluke koje će pomoći da se neki, barem najgori negativni utjecaji izbjegnu kroz povisivanje standarda održivosti za dobavljače ili pak napuštanje onih dobavljača koji ne žele ili ne mogu unaprijediti svoje utjecaje. No tu nije kraj priče. Na temelju ovih saznanja kompanije koje zaista teže ka održivosti, odnosno ozbiljno su shvatile ciljeve klimatske neutralnosti ili kružnosti koje je sebi pa onda i svim pravnim osobama nametnula EU, trebale bi pristupiti izradi akcijskih planova s mjerama, budžetima i vremenski ograničenim ciljevima koji će ove utjecaje do zadanih rokova zaista eliminirati ili maksimalno smanjiti. Ove bi mjere, ako je potrebno, trebale uključivati inovacije za održivost, promjene tehnologije, sirovina, sastava proizvoda i ambalaže ili bilo kakve druge transformativne promjene koje će u konačnici dovesti do željenih ciljeva. Sve drugo nije dovoljno.
Na žalost to je ono što trenutno nedostaje kod privatnih poduzeća ne samo u Hrvatskoj. Iako nam znanstvenici govore da nemamo puno vremena i da se promjene moraju dogoditi sada i to u vrlo ambicioznim razmjerima, one se ne događaju. Čak niti onda kad su tehnologije za transformaciju dostupne. Privatni sektor čeka signale iz politike koji nisu dovoljno jasni i dovoljno determinirani. Evo i sada, prilikom zamjene saziva EU parlamenta i uspostave nove EU komisije, nije u potpunosti jasno koliko će nova EU vlada ostati pri mjerama koje je donijela stara. Jer, naravno već postoje nove političke opcije koje zagovaraju usporavanje ili napuštanje ciljeva održivosti uz obrazloženja kako su ista preskupa i usporavaju konkurentnost gospodarstva EU. Istina, pak ne može biti više suprotna od toga jer modernizacija gospodarstva, primjenom održivih tehnologija i razvoja održivih proizvoda, jedina garantira konkurentnost, a vrlo skoro i nadmoć nad onim tržištima koja će ostat ovisna o tradicionalnim tehnologijama, proizvodima i navikama.
Koliko se održive poslovne prakse hrvatskih poduzeća razlikuju od onih u ostatku EU?
Ne razlikuju se puno. Praksa prema održivosti u nekim temeljima ima iste zakonitosti, opet s druge strane svaka je jedinstvena jer mora biti prilagođena specifičnim utjecajima, proizvodima i mogućnostima svakog pojedinog poduzeća. Stvarno dobri primjeri temeljnog razumijevanja odgovornosti prema održivosti i adekvatnog djelovanja u smjeru upravljanja utjecajima su rijetki, kako u Hrvatskoj tako i u Europi. Više tu govorimo o iznimkama nego li o ustaljenoj praksi. Možda u Europi češće vidimo ambicioznija rješenja jer je i europsko tržište zrelije te će lakše nagraditi dobru praksu za razliku od tržišta u Hrvatskoj koje je vrlo nezrelo kad govorimo o održivosti kao što je to i gospodarstvo.
Imamo li dovoljno stručnog kadra koji znaju implementirati održivost u hrvatsko gospodarstvo?
Ni približno nemamo dovoljno stručnog kadra. Vrlo je mali broj ljudi koji su u stanju razumjeti ove procese te ih voditi. Ono što je najgore, mi nemamo sustavnu i formalnu edukaciju ovakvih kadrova. Ne postoji niti jedan smjer menadžmenta održivosti u Hrvatskoj koji bi buduće kadrove naučio razumjeti što znači upravljati utjecajima na održivost. Zbog toga, niču različiti tečajevi, obično privatne inicijative, koje uz neprovjerenu stručnost nude diplome pomoću kojih se stručnjaci na tržištu pokušavaju istaknuti kao stručnjaci za održivost.
Također imamo nekoliko rasadnika ovih kadrova, a radi se o nekoliko konzultantskih kompanija koje vladaju ovim područjem te koje educiraju stručnjake koji onda prelaze u veće korporacije te uspostavljaju ove sustave. No to nikako nije dovoljno ni dostatno. Na žalost naša su Sveučilišta uspavana u status quo te ne prate tržište i ne razumiju kakav kadar tržište traži. To je još jedan od razloga zašto mladi ljudi odlaze iz Hrvatske u potrazi za takvim znanjima, a onda se na žalost najčešće ne vraćaju.
Koliko se sami radnici snalaze u održivim praksama?
Pojam radnik je vrlo širok pa nije lako jednoznačno odgovoriti na ovo pitanje. Ako govorimo o stručnom kadru, srednjem i izvršnom menadžmentu, ono se educira onoliko brzo koliko se potreba za uvođenjem održivosti u poduzeću provodi, bez obzira je li inicirana od uprave ili zbog pritiska regulative. Hrvatski poslovni savjet za održivi razvoj – HR PSOR ovdje mnogo pomaže jer organiziramo različite edukacije, seminare, in-house radionice koje jačaju kapacitete zaposlenika onih kompanija koje su odlučile započeti uvoditi promjene.
Ovaj proces nije lagan i ne traje kratko jer se radi o razumijevanju i integraciji jednog novog sustava vrijednosti. Bilo bi jednostavnije kad bi naše osnovno i drugo formalno obrazovanje imalo bilo kakvu edukaciju o održivosti, okolišu, osnovnim građanskim i ljudskim pravima jer bi onda ovaj proces tekao brže. No ipak, mi smo jako zadovoljni napretkom koji vidimo. Ako pak pitate za opću populaciju radnika u kompanijama, o tome na žalost nemam saznanja no moj je dojam da se na tome još uvijek ne radi dovoljno.